KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI DJETETU U PERIODU PRILAGODBE

22.05. 2019.

Polazak u jaslice/vrtić važna je promjena u životu djeteta, promjena u kojoj se djeca prilagođavaju za njih potpuno novoj situaciji. Kada bismo htjeli najkraće opisati kako se osjeća dijete koje prvi put dolazi u vrtić, vjerojatno bi bilo dovoljno reći da se ono osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno. Ono se mora prilagoditi nizu zahtjeva na koje još uvijek ne može odgovoriti. Za pretpostaviti je kako za većinu djece polazak u vrtić predstavlja određenu razinu stresa, koji se može manifestirati kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija djeteta (ali i roditelja).

Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući tugu zbog razdvajanja. Djeca osjećaju tzv. separacijsku anksioznost. Ona teško shvaćaju kako će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima. Za roditelje je najvažnije znati kako je iskazivanje separacijske anksioznosti normalno. Takvo dječje ponašanje pokazuje kako su dijete i roditelj povezani te dijete kroz svoje negodovanje iskazuje kako bi radije ostalo uz roditelja.

Najveći broj djece prođe proces prilagodbe bez većih poteškoća, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije. Proces prilagodbe bez većih teškoća znači da je očekivano da se dijete prilagodi u pravilu do 3-4 tjedna redovitih dolazaka. Reakcije su očekivane, a ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio – emocionalne odnose s odgajateljicama. Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost). Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl.). Sva navedena ponašanja normalna su u fazi prilagodbe.

Osim o povezanosti s roditeljem, način na koji će se dijete prilagođavati ovisi i o individualnim osobinama djeteta (lakše se prilagođavaju djeca tzv. lakšeg karaktera koja bolje podnese promjene u rutinama i okolini), stupnju njegova razvoja i dobi djeteta (djeca u dobi od 18 mj. do 36 mj. često se nalaze u fazi straha od nepoznatog i negativističkoj fazi, pa su manje sklona surađivati s odraslima), stanju djetetova zdravlja (boležljiva djeca koja češće izostaju u vrijeme prilagodbe se teže prilagođavaju) te obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi (ako dijete ima ranija negativna iskustva u odvajanju, teže će se prilagoditi).

Kako bi prilagodba prošla što lakše za dijete, djeca trebaju vođenje i podršku odraslih. Roditelj nizom svojih ponašanja može pomoći djetetu u olakšavanju prilagodbe na vrtić. Jasnu potporu djetetu roditelj pruža kroz iskazivanje pozitivnog stava prema vrtiću, kroz povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete te kroz boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvih dana.

Odgojiteljice za dijete i roditelja upisom u vrtić postaju bitne osobe, osobe kojima roditelji prepuštaju dio brige o njima najvažnijima, njihovoj djeci. Zato je poželjno da roditelj često djetetu govori kako u vrtiću radi odgajateljica koja će brinuti o njemu i kako se dijete dok nema roditelja, za sve potrebno obraća njoj. Također, dobro je naglašavati ono što je za dijete bitno, a to je da je vrtić mjesto gdje ima puno igračaka i djece i u kojem odgajateljice znaju mnogo zanimljivih igara. Nakon što se roditelji upoznaju s dnevnim ritmom, poželjno je na djetetu razumljiv način upoznati dijete što će se sve raditi u vrtiću te ritam dana u obitelji prilagoditi vrtićkom ritmu.

Također, roditelj kroz redovito dovođenje djeteta u vrtić pomaže djetetu u lakšoj prilagodbi. Svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji: dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u vrtiću – povratak roditelja nakon određenog vremena i odlazak kući. Na toj osnovi dijete gradi povjerenje u roditelja, odnosno stječe sigurnost u roditelja koji će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okruženje doma. Za dijete je važno da roditelj svakodnevno naglasi potpunu vjerojatnost svog povratka ("kad to obavim vratit ću se po tebe") i da iskreno kaže koliko ga neće biti jer djeca, pogotovo ona veća, već znaju vremensko trajanje određenih radnji i lako se razočaraju u roditelja, ako shvate da ih je on lagao. Roditelj može djetetu pomoći i kroz kratke oproštaje s djetetom. Trenutak rastanka od roditelja je krizni trenutak i većina se djece nakon što roditelj ode primiri u zagrljaju odgojiteljice ili zaigra. Dugim i opetovanim oproštajima roditelj ostavlja djetetu dojam nepovjerenja i nesigurnosti u jaslice/vrtić što nepovoljno utječe na dijete. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli duže zadržavati u ostalim prostorima vrtića (npr. na hodniku viriti u djetetovu sobu, gledati dijete kroz ogradu dvorišta i sl.).

Nekoliko je ponašanja roditelja koja mogu bitno otežati prilagodbu djeteta:

- nesiguran, zabrinut ili zaplakan roditelj. Dijete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepovjerenje i samo je nesigurno i nepovjerljivo, zato što djeca u svojim ponašanjima pokazuju tendenciju prihvaćanja osjećaja roditelja. Izuzetno je važno da roditelj i ostali odrasli koji brinu o djetetu imaju jasan stav oko uključivanja djeteta u ustanovu i spremnost da pomognu djetetu u periodu prilagodbe. Ukoliko roditelj ili npr. baka nisu spremni „pustiti“ dijete u jaslice/vrtić velika je vjerojatnost da se ni dijete neće moći prilagoditi jer dijete uvijek ima tendenciju surađivati s njemu bitnim odraslima. Tako da je za očekivati da dijete koje kod kuće čuje negativne informacije o jaslicama/vrtiću ili svjedoči stalnim iskazima brige odraslih i samo se počne brinuti i razvijati negativan stav prema svojem boravku u ustanovi.

– roditelj koji, ne oprostivši se od djeteta, doslovno pobjegne u trenutku kad ga dijete ne gleda. Dijete u trenutku kad potraži roditelja i ne nađe ga, doživi jak osjećaj ostavljenosti i nepovjerenja koji je jako teško naknadno ispraviti.

– roditelj koji od svog djeteta traži dopuštenje za odlazak (“Mogu li sada otići?”; “Reci mi kad mogu otići!” i sl.) prebacuje odgovornost o odluci o boravku u jaslicama/vrtiću na dijete i time kao da želi sam sebi olakšati odluku o ostavljanju djeteta. Odluka o boravku u jaslicama/vrtiću uvijek je odluka roditelja. Jasnom porukom kako roditelji žele da dijete bude u jaslicama/vrtiću, roditelji olakšavaju proces prilagodbe za dijete.

- roditelj koji dijete plaši vrtićem i/ili odgojiteljicama (npr. ako budeš zločest ići ćeš u vrtić, u vrtiću ćeš morati sve pojesti, neće te primiti u vrtić, ako ne skineš pelenu i sl.) u djetetu razvija odbojnost i strah te provocira nevoljkost boravka u ustanovi.

U procesu prilagodbe i roditelji se navikavaju na situaciju kako odgoj djeteta prepuštaju u određenoj mjeri profesionalcima, što od njih traži i spremnost na kompromis u dotada utvrđenim rutinama, pravilima i sl. Nekim roditeljima kompromis može biti težak, pogotovo ako i oni prolaze emocionalne teškoće pri razdvajanju od djeteta. Kako je izuzetno važno da odrasla osoba koja prolazi proces prilagodbe s djetetom ostane pribrana kako bi mogla pomoći djetetu u nošenju s njegovim emocijama straha, izgubljenosti i bespomoćnosti, ponekad je dobro da prilagodbu „odradi“ roditelj (ili neka druga djetetu bitna odrasla osoba) koji je emocionalno spremniji za odvajanje.

I za kraj, nešto što je za uspješnu prilagodbu najbitnije, a to je stvaranje partnerskog odnosa između roditelja i odgojiteljica. Otvorena komunikacija, uvažavanje i pridržavanje plana prilagodbe uz uzajamnu podršku sigurno će dovesti do uspješne prilagodbe djeteta na jaslice/vrtić. Dijete koje vidi i doživi osjećaj povjerenja roditelja u odgojiteljice i samo će se osjećati sigurno i zaštićeno.

Sonja Pribela-Hodap, univ.spec.psihologije

© Dječji vrtić Viškovo 2019. Sva prava pridržana.